fiction

Kako sam postao komunist

Posted on Svibanj 16, 2013. Filed under: antifa, fiction, self |

14.10.2005.

partizanbaš sam bio sretan što sam našao prazno sjedalo u tramvaju. bio sam pospan. zamišljam kako je okvir prozora ekran televizora i slušam jacka johnsona.

na kvatriću je ušao simpatični starac i ja sam se, kako to obično radim, kada to radim, u tišini i bez ikakvog obraćanja, počeo dizati tako da se nitko osim osobe kojoj se dižem ne može progurati na slobodno mjesto.

činilo se da je krenuo sjesti, ali u trenutku kad smo jedan drugom duboko zakoračili u privatne prostore, on je iz svog akvarija počeo zijevati i gestikulirati gledajući me ravno u oči. nisam ga ništa čuo jer sam imao nafrljenog jacka johnsona. ipak, primjetio sam da izgleda k’o svi oni hrabri partizani koji su morali oguglati na sva poniženja koja im novohrvatska dijeli na proslavama dana pobjede nad fašizmom. gdje ih nitko ne jebe pol posto, a oni trpe i šute.

skinuo sam lijevu slušalicu i čuo fade out negovog fejd auta. nisam imao blage veze o čemu je on to govorio, ali mi se činilo da mu nije toliko važno da li je sjedalo oslobođeno već ga boli što to jebeno ignoriranje nikako da prestane.

u desnom uhu sam i dalje čuo jacka johnsona. u lijevom je zavladao muk punog tramvaja. bilo je očito da ja tu nešto trebam… nešto.

zagrlio sam ga.

osjetio sam da me on, iako prihvaća zagrljaj, ali kako imam plastični ruksak na leđima, ne uspijeva obgrliti, nego mu ruke ostaju u zraku k’o da su mu peraje.

stisnuo se uz mene i zaplakao.

on je tako ostao za trenutak predugo. taman dovoljno da me osvijesti kako smo akteri situacije koju novi zetov tramvaj ne može prožvakati. tri muškarca u zagrljaju. (prvi plače, drugog, srećom, samo treći čuje.)

pogledao sam uokolo, progutao knedlu i ovlaš vratio lijevu slušalicu u uho.

on se odmaknuo. vidjelo se da više nije ogorčen. stolica je zjapila prazna i vjerojatno nitko od prisutnih ne bi u nju sjeo da tramvaj vozi i do ljubljane. bolio ga je kurac za novi zetov tramvaj. sjeo je i izgledao kao da će pripaliti pljugu.

ja sam otišao do automata i odcvikao još jednu kartu. znam da je glupo (a i skupo), ali dodir s mašinama mi podiže samopouzdanje.

njemu je to bila samo još jedna u nizu od dobivenih bitki protiv fašizma, a ja sam tako postao komunist.

Oglasi
Pročitaj Cijeli Post | Make a Comment ( None so far )

o

Posted on Kolovoz 20, 2007. Filed under: fiction |

ping pongMučila ga je misao da kad misli o sebi u trećem licu da li je to još uvijek on. Taj tip problema i mene često mori.

Znao je da svi loši pisci pišu o piscima. Što su neuspješniji oni sami to bi i njihovi pisci kretali sa dubljeg dna pa se eventualno probijali i na kraju teškom mukom uspijevali. Nije si mogao pomoći. Mrzio je pisati u prvom licu. Na trenutak bi pomislio da je pisanje o piscima koji pišu o piscima (koji pišu o piscima…) dovoljno lucidan obrat. Brzo bi se odgovorio od tako jeftinih trikova.

Iako je više od svega vjerovao u dobru fabulu jedina fabula koju bi uzneseno rastipkavao bila je tok misli koji se bavi samim sobom. Tok misli toka misli. Refleksija refleksije. Vjerovao je da je važnije brzo tipkati nego suvereno vladati stilom i vještinom pisanja. Brzina nije važna da bi beskrajno odmotavala misao. Brzina služi da bi u pisanju postojalo samo čitanje. Za svaku novu raspisanu misao čitao bi sve ispočetka i prekrajaoliprekrajao…

Nikada nije ništa dovršio, a više od svega je prezirao ironiju i trikove poput duhovitih završetaka kojima fali po koje slov

Pročitaj Cijeli Post | Make a Comment ( None so far )

Liked it here?
Why not try sites on the blogroll...