Ne postoji razina razlikovanja na kojoj ne parazitira neka kompeticija.
Dvije su glavne kategorije tih kompeticija: interpretativna i interesna.
U intepretativnoj se uglavnom nadmudruje ili u primitivnijoj varijanti nipodaštava. Ako je aktivnost dokumentirana, a još bolje i javno dostupna, onda ona (ponekad) proizvodi i (po)nešto diskursa.
U interesnoj kategoriji događa se politika. Selektivno se isključuje i uključuje. To nije ona “politika-kurva” o kojoj svi imaju stav. To je (mikro)politika koja se bavi odnosima i gradi pozicije moći. To je ona politika u kojoj se gomila nesretnika nadmudruje i nipodaštava vjerujući kako su baš oni izuzeti (pogotovo u samom času činjenja) te prljave rabote pozicioniranja.
Razina razlikovanja “civilnog društva” u društvu je vjetrometina upravo svih vrsta kompeticija. Tko nije civilnodruštveno aktivan može srati o parazitiranju na raznim jaslima, nikakvoj produktivnosti u tom sektoru i naravno negirati ikakav značaj civilnog društva u bilo kakvim pozitivnim društvenim promjenama. I bit će sasvim u pravu.
Ono što će gotovo uvijek ostati neizrečeno je da se isti tip kritike može uputiti svakom drugom sektoru u (hrvatskom) društvu. Parazitiranje na raznim bankovnim i drugim kreditima, prevare lakomih i naivnih investitora, nikakva produktivnost, neispunjenje obećanja i obaveza…
Individualna pozicija iz koje se tako lako puca je ona koja sebe definira tako što kaže “ja samo radim tamo”. Ona se podrazumijeva za bilo kojeg zaposlenika (koji nije vlasnik) nekog poslovnog subjekta ili državne uprave. O zaposlenicima koji “mijenjaju svijet” bez sprdnje piše samo kalifornijski magazin WIRED, a entuzijastični zaposlenici u pravilu dolaze iz Silicijske doline ili (odskora) Obamine administracije.
Od poslovnog poduzetnika se očekuje da zarađuje. Problematična eksploatacija prirodnih, ljudskih ili bilo kojih drugih resursa relativno lako će naći opravdanje u kontekstu poslovnog uspjeha. Poslovni poduzetnik se ne bori s vjetrenjačama. Uhvaćen u takvim poduhvatima poduzetnik postaje budalom.
Civilno društvo se nerijetko bavi problemima održavanja u životu nečega što je na putu (bržeg ili sporijeg) izumiranje. Od samog početka bavljenja nekom od takvih tema svi uključeni su svjesni visoke vjerojatnosti potpunog debakla. Ustrajanje usprkos povremenom osjećaju da si budala je sastavni dio takvog poduzetničkog poduhvata.
Ono što poduzetnike-budale ponekad spašava najgoreg mogućeg scenarija je izbijanje krize veće od njih samih. Ponekad su to globalne klimatske promjene, ponekad geopolitički interesi velikih sila, a u (mom) slučaju restriktivnog legalnog režima intelektualnog vlasništva monopol jedne kompanije (Microsofta) koji mobilizira ostatak tržišnih aktera u alijansu oko ideje Otvorenog koda.
Ovakav uvod mogao bi svaku budalu s dobrim namjerama podržati u kontinuitetu najbeskorisnijih mogućih aktivnosti. Moj sudrug Teo C. još davno je posložio mali interpretativni alat koji mi dobro služi u analizi besmisla bavljenja temama koje ne prodaju zapakirane proizvode. On kaže da postoje četiri razine bavljenja koja imaju za cilj neku društvenu promjenu:
- izbor relevantne teme
- vidljivost
- utjecaj
- realizacija promjene
1. Izbor relevantne teme se čini vrlo jednostavnim i spontanim razvojem stvari. Očekivani scenarij je da netko iz vlastite perspektive uoči problem, primjeti poopćivost teme i odluči se aktivirati u smjeru prihvatljivih solucija.
U “razvijenim demokracijama” određeni broj tema je relativno dobro artikuliran i pozicioniran u vrlo kompleksnoj mapi ispreplitanja civilnog društva s državnom upravom i poslovnim sektorom. Većina ljudi pri izboru tema izabrat će već etabliranu ekologiju, *prava (ljudska, građanska, ženska, lgbt, manjinska, životinja…), humanitarne aktivnosti, građanska participacija i slično. Priključit će se već postojećim ili krenuti s novim organizacijama koje će se boriti za svoje mjesto na etabliranom polju.
S vremena na vrijeme pojave se i nove teme koje se bore za svoje priznanje i poziciju u spektru već priznatih tema. Takve teme najlakše je nipodaštavati. U pravilu tako da se spomenu gladni u Africi i oboljeli od raka.
Pri izboru relevantne teme vrlo je kontroverzna strategija organizacija koje mijenjaju svoje prioritete i teme s obzirom na sezonske preference i agende donatora. Takve organizacije služe kao servisi donatorima i lako ih je prepoznati po tome što jedne godine umrežavaju lokalne urbane inicijative, a slijedeće educiraju Rome. One mogu sasvim profesionalno, možda i brižno i entuzijastično, odraditi svoje projekte, ali će se uvijek naći ljudi koji sumnjaju u njihove motive izbora relevantne teme.
2. Vidljivost je jedna od najvažnijih komponentni kredibiliteta koju neka organizacija ili njena tema zauzima u prostoru javne pažnje. Pokazatelji vidljivosti su broj pojavljivanja u sredstvima javnog informiranja i broj ljudi koji se na bilo koji način u komunikaciji referira na entitet ili temu.
Medijska vidljivost je skupa na nekoliko načina. Proizvesti velik broj pojavljivanja u medijima iziskuje iskusan (često skup) tim koji često mora prilagođavati sadržaje tako da se oni uklope u standardno medijsko mađijanje spektaklom. Skandali, optuživanje, strah, neizvjesnost, sumnje i ostale bombastičnosti. Rijetke su prilike, a nakon toga i uspješno prevođenje taktičkih medija i culture jamminga kao u slučaju akcija Prava na grad. Kupovanje oglasnog prostora u medijima je još skuplje.
Internet, a pogotovo pojava masovnih društvenih mreža, otvorila je prostor za veliku promjenu u uspostavljanju i evaluaciji kredibiliteta i vidljivosti. Čini se da je korpus znanja i vještina za pravi prelazak na mrežne platforme i dalje relativno oskudan. Možda i zbog toga što prve provjere uspješnosti i relevantnosti poput statistika posjećenosti i broja referenci vrlo vidljivim čine prije svega marginalni status organizacije i njenih tema.
Vidljivost kao ultimativni cilj može imati za posljedicu potpuni gubitak stvaranja zajednice oko organizacije, kao i zdrave mreže suradnje. Egzistencija organizacije tada postaje kontinuitet pojavljivanja u medijima.
3. Utjecaj je vrlo osjetljiva razina djelovanja koju najveći broj inicijativa civilnog društva ne uspije dosegnuti. Pogube se u izboru relevantnih tema, pokušajima dosezanja vidljivosti ili servisiranju donatorskih agendi.
Jedan dio civilnog društva ovu razinu djelovanja vidi kao bavljenje odnosima moći koje civilno društvo ne bi smjelo doticati. To su ili anarhoidi “kojima se to gadi”, “nije dovoljno radikalno/revolucionarno” ili one inicijative koje civilno društvo vide kao “politički neutralno”.
Puno ljudi utjecaj definira kao poziciju i njoj pripadajuću šansu za dobivanje donacija. To je kredibilitet. Više ili manje zaslužen.
Preduvjet za razinu djelovanja koju želim opisati je pregled nad mapom struktura o donošenju odluka, mehanizmima donošenja odluka, kao i o razini gdje se te strukture (eventualno) restrukturiraju.
Tek nakon uspostavljenog pregleda nad takvom mapom moguće je utjecati na te strukture, a ponekad utjecati i na restrukturiranje istih. Pozicija utjecaja rezultat je minulog rada i kontinuiteta, međutim u korumpiranim društvima čest je slučaj dobivanja pozicije moći priključivanjem nekom klanu.
Veliki problem u ostvarivanju, procjeni i evaluaciji pozicije utjecaja može biti nejasna veza između partikularnog interesa zagovaratelja teme i interesa šireg polja relevantne teme. U pravilu, ako sudjelovanje na mjestima odlučivanja ne rezultira benefitom cijelog polja (vidi “relevantne teme” pod 1.) u kojem se nalazi akter utjecaja već samo ostvarivanjem interesa pojedinačnog projekta, organizacije ili individue to upućuje na raspodjelu resursa među prilegiranim “trgovcima”.
Unapređenje polja nužno unapređuje većinu aktera u samom polju. Na taj način zagovaratelj promjena u nekom polju gotovo sigurno će profitirati unapređenjem polja u kojem djeluje. Zdravo polje vrlo vjerojatno će se organizirati u dinamične veze suradnje.
U etabliranim (često prenapučenim) poljima veća je šansa antagonizama i direktne konkurencije aktera. Polja u kojima postoji zdrava suradnja mogu biti viđena od strane “prenapučenih” kao stvaranje novih klanova.
Nemoguće je “preskakati” perspektive u artikulaciji svojih pozicija.
Akteri čija je primarna briga osigurati materijalna sredstva za rad (i život) imat će tendenciju svaku situaciju raspodjele resursa reducirati na svoju mjeru referentne vrijednosti (uglavnom novac).
Akteri koji se isključivo interesno povezuju s drugima imat će tendenciju reducirati svaku suradnju na partikularne interese i negirat će bilo kakvo postojanje principa i sustava vrijednosti kod udruživanja drugih.
Utjecati znači biti sposoban djelovati na mjestima odlučivanja tako da izabrane relevantne teme postanu prioritetne naspram drugih tema. U nerazvijenim sistemima odlučivanja, gdje ne postoje kriteriji, procedure i transparentnost izbora tijela, procedura i mehanizama odlučivanja, potrebno je prije svega djelovati na restrukturiranje istih tih mjesta za odlučivanje.
Takva situacija zahtjeva fleksibilnost aktera svih polja u postavljanju meta-teme “poslagivanja” sistema kao prioriteta u svom djelovanju. U takvim situacijama svi privilegirani blokirat će procese poslagivanja, a u dezorginiziranom sustavu lako će “kupiti” problematične aktere nudeći privilegije.
4. Realizacija promjene je vrlo rijetka prilika koja se pruža uspješnim akterima civilnog društva. Svaka relevantna tema uključuje toliko složenu matricu aktera, njihovih međusobnih odnosa i gomile atomarnih aktivnosti da je kada se neka promjena ukaže na opće prihvaćenoj razini razlikovanja teško ustvrditi “težinu” doprinosa pojedinačnih aktera. Tada je vrijeme za slavlje i novu rundu aktivizma 
Pitanje “Vjeruješ li u Boga?” čini se vrlo preciznim i oni koji vjeruju (sic!) u tu preciznost očekuju neki artikulirani odgovor svakog koga to priupitaju.
Baš sam sretan što će se “Semantički web u praksi” dogoditi i u Splitu. Prvi put imam osjećaj da participanti ako počnu koristiti znanja s radionice postaju bitno veći od radionice 
Nebojša Milikić, moj dragi prijatelj i umjetnik kojeg jako cjenim, dogovarali smo se neko vrijeme oko višednevnog družijanca u kojem bi ga ja pokušao naučiti “kompjuterima”. To naravno ni nakon nekoliko pokušaja uglavljivanja u kalendare nije uspjelo. “Uglavljivanje u kalendar” je jedna opasna neman koja će, gdje to još nije, razjebati svijet. Pa smo krenuli mejlom. Zašto ne?
